U samici sam ostao još mjesec dana i onda sam bio prebačen u zajedničku ćeliju, među zatvorenike koji su čekali suđenje. Svog odvjetnika nisam vidio sve do ponovnog odlaska na sud. Ušavši u ćeliju susreo sam poglede koji su me sa zanimanjem promatrali. Nakon devet mjeseci samice sigurno nisam reprezentativno izgledao. Read more »
Dugo su me ostavili na miru. Već je bilo otoplilo, nastupilo je proljeće a ja sam i dalje bio u samici. Tjednima ne bih čuo ljudsku riječ. I onda se je kotač opet pokrenuo. Jedne noći sam ponovno pozvan isljedniku. Iznenađenje. Stajao sam pred visokim, neočekivano urednim oficirom inteligentnih očiju i produhovljenih crta lica. Read more »
Ako se ne varam, profesor Blašković je bio jedno vrijeme ministar školstva (ili slično) u novoj socijalističkoj republici Hrvatskoj. Da sam u vrijeme istrage znao kakvim svjedokom u osobi profesora Blaškovića raspolažem, sigurno se ta imbecilna konstrukcija ne bi našla u mojoj optužnici. Read more »
Nekoliko dana mira i cijela se priča ponavlja. Ovaj put su na meni izlomljene sve raspoložive palice nakon čega je uslijedilo “nogometanje”. Tu je trebalo čuvati glavu i prepone. Srećom, isljednik je brzo odustao, sjeo za stol i oslovio me tajnim agentom “XLIX”. Pretpostavljam da sam imao krajnje idiotski izraz lica jer se počeo grohotom smijati. Read more »
U njemu jedan pokrivač, debeli džemper, dva para toplih čarapa, dvije košulje i donje rublje, hljeb gotovo okamenjenog kruha te nešto suhomesnatih proizvoda. Da, i dvije kutije cigareta. Blagdan, veliki, neslućeni blagdan. Kao da su sa mnom u ćeliji i supruga i majka i više nisam sam. Read more »
U tome vremenu, nešto manje od dva mjeseca, temeljito sam isprebijan dvadesetak puta, stajao satima na jednoj nozi, prisilno ostajao budan i do 72 sata, u istoj noći izvođen i vraćan na saslušanja po 7-8 puta, duge sate provodio vezan lancima ili lisicama bez hrane i vode, ribao istih deset metara i po dvadeset puta, slušao priče kako ću biti strijeljan, nagledao se izmrcvarenih ljudi čiji me je izgled trebao omekšati. Read more »
Nakon nekoliko noći opet odlazak na saslušanje. Opet pastoralna ljubav oficira, odgojne batine i konačno pat pozicija. No ovaj puta i nekoliko naznaka što se od mene očekuje. Priznanje da sam bio agent UNS-e (Ustaške nadzorne službe), da sam osobno tukao i maltretirao “napredne omladince”, uglavnom bio zulumćar, siledžija, ukratko ljudski ološ. Read more »
Došavši u ćeliju, ne začuh ni jedno pitanje. Očito je izraz moga lica sve rekao. Po prvi put nisam izbjegavao dodir hladnog betona, suprotno, čak mi je godio. U glavi mi je brujalo, cijelo me je tijelo boljelo. Dan sam dočekao budan, koncentrirajući misli na stvari koje se događaju izvan ovog života. Read more »
Odlučio sam šutjeti. I sam znajući da neću progovoriti, oficir uze sa stola onu palicu. Sličila je na komad gumene cijevi za polijevanje vrta s kožnom omčom na jednom kraju. Provukavši ruku kroz tu omču, poče palicom lagano udarati po dlanu slobodne ruke istodobno mi prilazeći. Read more »
Silazili smo s kata u podrum. Nenavikao valjda na tako tiho i kratko saslušanje i izvevši iz toga svoj zaključak, moj pratilac prokomentira kako je najpametnije odmah priznati. Nisam mu ništa odgovorio. Ušao sam u ćeliju i sjeo na svoje mjesto. Očekivao sam da će opet doći po mene. Read more »
Zaključio sam da razlog moga uhićenja može biti smješten samo u razdoblje rata, točnije između 1941. i 1945. godine, dakle od navršene petnaeste do nenavršene devetnaeste godine života. Read more »
Ljubazni gospodin predstavio se kao fra Vitomir Jeličić. Bio je glavar franjevačkog reda u Sarajevu. Uz njega je sjedio profesor Omer Džudža. Njega ću kasnije sresti u KPD Zenica. Read more »
Bila je već noć kad sam iza sebe čuo poziv da krenemo. Uvukao sam glavu u ramena i polako se okrenuo spreman na novu porciju udaraca. Međutim, bio je to moj pratilac. Read more »
U drugoj polovici kolovoza, zajedno s Tonkom Ikovcem, poštenjačinom i dragim prijateljem kojega sam uvodio u posao, bio sam na terenu Vrgorca. Read more »
Negdje u kolovozu na Stradunu sam susreo Savu Markovića, kolegu iz gimnazije u Banjoj Luci. Nisam ga vidio od 1943. godine. Te godine su on i Vladimir Dijak bili uhićeni od strane UNS-e i kao skojevci izvedeni pred sud. Netko od njih dvojice me je predložio za svjedoka obrane. Read more »