Str. 28. Prema Osjeku
- Str. 1 Početak
- Str. 2. Prema Bleiburgu
- Str. 3. Susret
- Str. 4. Celje-Dravograd
- Str. 5. Sukobi
- Str. 6. Rana i susret
- Str. 7. Naprijed pod vatrom
- Str. 8. Bleiburško polje
- Str. 9. Predaja
- Str. 10. Izdaja
- Str. 11. Povratak
- Str. 12. Prema Mariboru
- Str. 13. Maribor
- Str. 14. Počinje teror
- Str. 15. Talijan
- Str. 16. Razvrstavanje
- Str. 17. Na početku križnog puta
- Str. 18. Pred Zagrebom
- Str. 19. Kroz Zagreb
- Str. 20. Marš
- Str. 21. Hladno ubojstvo
- Str. 22. Bjelovar
- Str. 23. Dalje na put
- Str. 24. Selo za selom…
- Str. 25. Kuhane koprive
- Str. 26. Srpska sela
- Str. 27. Ubojstvo prijatelja
- Str. 28. Prema Osjeku
- Str. 29. Odvođenja
- Str. 30. Apatin
- Str. 31. Lipanj
- Str. 32. Pečena svinjetina
- Str. 33. Uhoda
- Str. 34. Opet na put
- Str. 35. Sombor
- Str. 36. Otrovno mlijeko
- Str. 37. Izdvojeni
- Str. 38. Novi Sad
- Str. 39. Petrovaradin
- Str. 40. Unaprijeđenje u poručnika
- Str. 41. Premlaćivanje
- Str. 42. Ceduljice
- Str. 43. Vršac
- Str. 44. Logorski život
- Str. 45. Amnestija?
- Str. 46. Neamnestirani
- Str. 47. Kovin
- Str. 48. Prve posjete
- Str. 49. Odlasci
- Str. 50. PTSP?
- Str. 51. Tifus
- Str. 52. pola Križnog puta.
- Mladen Bevanda: O knjizi I dio
- Mladen Bevanda: II dio
- Mladen Bevanda III dio
- Mladen Bevanda IV dio
- Kraj prvog dijela
Stražari oko nas kao da su podivljali. Nasumice udaraju kundacima koga god dohvate. Kolona prelazi u trk. Teturajući se osvrćem. Onim nesretnicima uz bunar prilazi nekoliko sprovodnika i čuju se pojedinačni pucnji. Uskoro tišina. Kolona ubrzano odmiče. Više se ne ogledam. Nemam hrabrosti. suze mi cure niz lice, pogled prikovan na potiljak čovjeka ispred mene. Pretrčali smo možda jedan kilometar i kolona ponovno ide korakom. Osjećam bol u dlanovima, zario sam nokte u vlastito meso. Jedina manifestacija nemoćnog bijesa. U tome nesretnom selu, kojem nikada ni ime nisam saznao, mora postojati skupna grobnica u koju su pobijeni sahranjeni. Mora postojati i mnogo ljudi koji se toga sjećaju. Ako barem jedan od njih ima savjesti morao bi o tome svjedočiti. Da se tim mučenicima na zajedničko posljednje počivalište postavi najskromniji, pa makar samo drveni križ kao memento. Nažalost, ne bih znao naći to selo niti odrediti njegovu lokaciju. Jedina odrednica jest prašnjava cesta između Podravske Slatine i Osijeka. No zasigurno je i tuda do danas prošao asfalt. Razvučeno selo s nekoliko onih čudnih bunara pred kućama. Možda iz moje kolone netko od preživjelih pamti bolje. Ako ikada slučajno pročita ova moja sjećanja, možda se oglasi. To bi bio njegov dug istini.
Dan se otegao. Rijetka zaustavljanja. Mislim na svog, uvjetno rečeno, prijatelja. Otišao je iz mog života jednako naglo kako je u njega zakoračio. S nekoliko riječi i malih gesta ulio mi je mnogo hrabrosti. Žalim što mi nije rekao ime i iz kojeg je kraja. U meni buja još žešći otpor i želja da preživim. Odlučujem da ću biti lukav i prijetvoran i lažljiv. Učiniti sve što je u mojoj moći da se kad-tad dočepam slobode. I da nikad, nikad ne zaboravim ovaj križni put. Uz sve napore ne mogu se sjetiti da li smo prošli kroz Osijek. U sjećanju, više u podsvijesti mi je ime Tenje ili Tenja. Da li je naziv mjesta ispravan ne znam. Trebalo bi biti negdje uz sam Osijek.
Napomena: Danas svi znamo za Tenju! Jedan drugi rat stavio je to selo u prvi plan…
Noć je. U pamćenju sam zadržao veliku, višekatnu zgradu, čini mi se crvene boje, na raskrižju dviju ulica ili puteva. Sjećam se da je imala puno podrumskih prostorija. U jednoj od njih sam proveo nekoliko dana i noći. Ti su dani, a posebno noći, u mom sjećanju ispunjeni neopisivim strahom. U tu zgradu utjerali su dio kolone u kojem sam ja bio. Koliko nas je bilo i gdje je završio onaj sav ostatak kolone ne znam. Tu sam jedne noći, bježeći iz prostorije u prostoriju, nastojeći biti što dalje od ulaznih vrata, došao do cipela.
NASTAVLJA SE
Knjiga "Pakao je počeo u Bleiburgu" | Dubo 10. ožujak 2010.
