Str. 26. Srpska sela
- Str. 1 Početak
- Str. 2. Prema Bleiburgu
- Str. 3. Susret
- Str. 4. Celje-Dravograd
- Str. 5. Sukobi
- Str. 6. Rana i susret
- Str. 7. Naprijed pod vatrom
- Str. 8. Bleiburško polje
- Str. 9. Predaja
- Str. 10. Izdaja
- Str. 11. Povratak
- Str. 12. Prema Mariboru
- Str. 13. Maribor
- Str. 14. Počinje teror
- Str. 15. Talijan
- Str. 16. Razvrstavanje
- Str. 17. Na početku križnog puta
- Str. 18. Pred Zagrebom
- Str. 19. Kroz Zagreb
- Str. 20. Marš
- Str. 21. Hladno ubojstvo
- Str. 22. Bjelovar
- Str. 23. Dalje na put
- Str. 24. Selo za selom…
- Str. 25. Kuhane koprive
- Str. 26. Srpska sela
- Str. 27. Ubojstvo prijatelja
- Str. 28. Prema Osjeku
- Str. 29. Odvođenja
- Str. 30. Apatin
- Str. 31. Lipanj
- Str. 32. Pečena svinjetina
- Str. 33. Uhoda
- Str. 34. Opet na put
- Str. 35. Sombor
- Str. 36. Otrovno mlijeko
- Str. 37. Izdvojeni
- Str. 38. Novi Sad
- Str. 39. Petrovaradin
- Str. 40. Unaprijeđenje u poručnika
- Str. 41. Premlaćivanje
- Str. 42. Ceduljice
- Str. 43. Vršac
- Str. 44. Logorski život
- Str. 45. Amnestija?
- Str. 46. Neamnestirani
- Str. 47. Kovin
- Str. 48. Prve posjete
- Str. 49. Odlasci
- Str. 50. PTSP?
- Str. 51. Tifus
- Str. 52. pola Križnog puta.
- Mladen Bevanda: O knjizi I dio
- Mladen Bevanda: II dio
- Mladen Bevanda III dio
- Mladen Bevanda IV dio
- Kraj prvog dijela
Budim se u zoru. Sledio sam se. Odjeća mi je mokra. Mog novog prijatelja nema. Trljam nabrekla stopala. I danas će me morati satima nositi. Kamičke na cesti više ne osjećam. Kao da mi je koža na stopalima zadebljala. Neznanac, koji me je nahranio koprivama, vraća se. Gura mi u ruku oveći grumen sasvim žutog šećera. Pokušavam se zahvaliti, no on odmahuje rukom kao da mu je neugodno. Odlazim do potočića, donosim vodu i obojica pijemo. Svi su izgledi da će dan biti vreo. Nalog za pokret. Silazimo na cestu. Kolona se formira. Mi smo negdje u prvoj četvrtini te kolone. Do sada, u selima kroz koja smo prolazili, nismo imali posebnih neugodnosti. Uglavnom psovke i dobacivanja, rijetko bačeni kamen, nekada izravni napad ili udarac. Sasvim, sasvim rijetko poneko dijete pritrči i najbližem u koloni doturi komad kruha. Pratioci se prave da ne primjećuju, tek poneki mahne rukom prema djetetu kao da tjera kokoši. Kao da su i oni postali drugačiji, djeluju više ljudski. Svakako su bolji od onih što idu na začelju brinući se o popunjavanju brigade “kapetana Jaruge”. Kad je sunce već poprilično odskočilo, zaustavljamo se u jednom selu. Kolona duga kilometrima, viri s obje strane te jedine, dugačke seoske ceste. Ispred kuća mnogo seljana. Muškarci, žene, djeca. Šutke nas promatraju. Nema naloga za odmor niti zapovijedi da sjednemo. Odjednom oko nas nova lica, novi pratioci smjenjuju dotadašnje. Čini mi se da ih je sada više, da su gušće uzduž kolone. Predstavljaju se grubošću. Zbijaju kolonu prema sredini ceste zdušno kundačeći. Ovi su naoružani karabinima i ponekom strojnicom. Djeluju odmoreni, svježi. To ćemo kasnije dobro osjetiti na svojoj koži. Moj novi sudrug, od kojeg se ne odvajam, kaže mi da nikako ne zaostajem. Dodaje da mu ova smjena straže ne sluti na dobro. I bio je potpuno u pravu, no ne znam da li je imao vremena da shvati koliko. Nekoliko sati kasnije bio je mrtav.
Neljudska vika, udarci, natjerivanje u trk. Odjednom i civili pokraj ceste počinju na nas bacati grude zemlje i kamenje. Poneka okrvavljena glava. Do mene i mog sudruga kamenje ne dolijeće. Trupkamo prašnom cestom gazeći jedni drugima pete. Čim smo se udaljili od sela prelazimo u hod. Moj neznanac mi šapće da smo prošli kroz srpsko selo. Napominje da će kasnije biti gore. Zanima me odakle to pretpostavlja pa ga pitam je li iz ovih krajeva. – Ne – odgovara. Ipak sam zahvalan što je uz mene. Svi njegovi savjeti su mudri. Jedino što sam siguran to je da je radnik ili seljak. To sam zaključio po njegovim žuljevitim rukama i čvornatim prstima.
NASTAVLJA SE
Knjiga "Pakao je počeo u Bleiburgu" | Dubo 8. ožujak 2010.
